Caska – potopljeni rimski grad

Podrijetlo imena i povijesno-geografski okvir

Old tuna tower ”tunera” village of Caska Island of Pag

Prije dvije tisuće godina, u enciklopedijskom djelu Prirodoslovlje (lat. Naturalis Historia), ugledni je rimski pisac i znanstvenik Plinije Stariji spomenuo otok Pag, nazivajući ga Gissa, tj. Cissa (čit. Kisa). Na što je Plinije mislio kad je nakon Cissa zapisao Portunata ili Portunota i danas je predmetom znanstvene rasprave, a jedna od pretpostavki kaže kako je riječ o pridjevu kojim se Kisa označuje kao naselje rođeno iz luke (lat. portu nata) ili po njoj u rimskome svijetu dobro poznato (lat. portu nota).

Pod imenom Sissa (tj. Cissa) otok je ucrtan i na poznatoj Peutingerovoj karti, putnom zemljovidu nastalom u 4. st. po Kr., a tri stoljeća kasnije spomenut je u djelu Kozmografija anonimnog kartografa iz Ravene. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. ga je stoljeću naveo u obliku Kissa, združenom s imenom obližnjeg otoka Škrde u Skerdakissa.

Kisa je staro mediteransko ime nepoznatoga značenja, kojim su starosjedilački stanovnici otoka nazivali najvažnije otočko naselje smješteno najvjerojatnije negdje na širem području Novalje. Njegovo se ime za čitav otok koristilo do razvijenog srednjega vijeka, a do danas se očuvalo u imenu uvale Caske. Prema lingvističkim tumačenjima očigledno izvedeno iz imena Cissa, ime Caska svojom pridjevskom formom i danas upućuje na područje koje je pripadalo staroj Kisi.

Uvala Caska, udaljena svega nekoliko kilometara od Novalje i nadomak dinamičnog Zrća, smještena je na sjeverozapadnom kraju prostranog Paškoga zaljeva i na jugoistočnom kraju plodnog Novaljskog polja. Duboka uvala Stara Novalja na suprotnoj strani istoga polja i luka Novalja, koju od polja dijeli tek nisko brdo Močišćak, čine sa Caskom jedinstvenu povijesno-geografsku cjelinu. Njezino se središte nekada nalazilo na uzvisini zvanoj Košljun smještenoj na zapadnom rubu polja. S vrha uzvisine pruža se odličan pogled na sve tri spomenute uvale, a njezino se današnje ime izvodi iz romanske riječi castellione u značenju utvrde.

O korištenju prostora Caske od prapovijesti do novoga doba svjedoče brojni arheološki ostatci i danas vidljivi na širem području uvale. Osobito intenzivan život u doba antike, dokumentiran moćnim ostatcima građevina i nizom pokretnih arheoloških nalaza, stoljećima je razbuktavao maštu lokalnih stanovnika i privlačio pozornost putnika namjernika.

Legende o Caskoj

Potaknute množinom arheoloških nalaza uz obalu i u plitkome moru uvale, u novaljskom su se kraju usmenom predajom stoljećima prenosile legende o dramatičnom potonuću slavnoga i bogatoga grada Kise. Najčešće spominjana priča govori o dvije sestre, dobroj Boni i zloj Mali, i o anđelu kojega je Bog poslao da među zlim i iskvarenim stanovništvom Kise pronađe jedno dobro ljudsko stvorenje. Anđeo je pronašao Bonu i naložio joj da pobjegne iz grada koji je u strašnom potresu, za njenim leđima, zauvijek nestao u moru.

U drugoj je varijanti legende dobra sestra sa svojom lijepom i zdravom djecom živjela u ljutom siromaštvu, dok je zla sa svojom blijedom i nezdravom djecom plivala u neizmjernom bogatstvu. Kada je jednoga dana dobra sestra zatražila pomoć one zle, bila je grubo odbijena. Bog se silno naljutio i za kaznu potopio čitav grad, sklonivši prethodno dobru sestru i njezinu djecu na uzvisinu Sv. Jurja.

Propast antičkoga naselja često se u literaturi povezivala s velikim potresom koji je šezdesetih godina četvrtog stoljeća po Kristu potresao Sredozemlje i zbog svojih dramatičnih posljedica ostao zabilježen u djelima antičkih pisaca. Za sada na Caskoj nisu otkriveni tragovi koji bi potvrdili prirodnu katastrofu.

Prapovijest

Najraniji jasni tragovi naseljavanja u širem novaljskom kraju stari su oko 5000 godina i potječu iz bakrenog doba. U prvom tisućljeću prije Krista, krajem brončanog i tijekom željeznog doba dovršen je proces etnogeneze domorodačkog stanovništva, koje iz antičkih pisanih izvora poznajemo pod imenom Liburni.

Liburni, srodni susjednim Histrima na području Istre, ostali su u povijesti zapisani kao vješti pomorci. Obitavali su na prostoru od rijeke Raše na sjeveru do rijeke Krke na jugu, uključujući i sjevernojadranske otoke i živjeli u naseljima na uzvisinima, utvrđenima masivnim suhozidnim bedemima(gradine). Jedno takvo naselje nalazilo se na uvisini zvanoj Košljun u zaleđu Caske. Za njega se pretpostavlja da se u liburnsko doba nazivalo Kisom i bilo najznačajnije prapovijesno središte otoka.

Svoje su pokojnike Liburni pokapali u zgrčenom položaju, u grobovima izrađenim od kamenih ploča, pokrivenim kamenim grobnim humcima(tumuli). Upečatljiva skupina takvih humaka nalazi se u blizini uzvisine Sv. Jurja nad Caskom i na području Zrća, a najveći među njima smješten je na grebenu koji poluotok Zrće odvaja od Caske.

Rimska imanja

Tijekom prvih stoljeća po Kristu na istočnoj su jadranskoj obali Rimljani izgradili niz gospodarskih i ladanjskih imanja ( villae rusticae ). Svako takvo imanje sastojalo se od stambenog prostora za boravak vlasnika, prostora namijenjenog stalnom boravku robova i sluga te prostora za preradu i skladištenje gospodarskih proizvoda. Bogatiji zemljoposjednici znali su imati više takvih rustičnih vila koje su bile središta udaljenijih poljoprivrednih posjeda, ali su osim njih imali još i kuću u gradu (villa urbana) ili njegovom predgrađu (villa suburbana).

Arheološkim i geofizičkim istraživanjima na području Caske ušlo se u trag rimskim građevinama stambene i gospodarske namjene. U sjevernom dijelu uvale, na površini od oko 320 m2 istraženi su ostatci skladišnih prostora vile, koji su se sastojali od dva dijelom obzidana podrumska prostora ukopana u zemlju do dubine od oko 2,4 m. U prvo vrijeme korišteni za skladištenje namirnica, oni su vremenom pretvoreni u otpadne jame u kojima je pronađena veća količina ulomaka keramičkog posuđa, životinjskih kostiju i ostalog organskog materijala. Pri dnu jedne od podrumskih prostorija pronađen je novac iz 1. st. pr. Kr., koji upućuje na moguće vrijeme nastanka prve građevine.

Drugi objekt otkriven je u blizini crkvice Sv. Antona. Na georadarskim snimcima uočava se niz prostorija grupiranih oko centralnog praznog prostora, a arheološkim istraživanjem manjega opsega otkriveni su za sada tek skromni ostatci nastambe iz vremena kasne antike. Ostatci rimskih zdanja nalaze se i na rtu Zrće.

Ostaci masivnih zidova koji se protežu uz morsku obalu na prostoru od Tunere do položaja zvanog Pod bužu različito se interpretiraju, a najčešće ili kao potporni zidovi izgrađeni sa ciljem zaustavljanja klizišta i intenzivnih erozivnih procesa ili kao ostaci gradskih zidina. Neovisno o tome što je bilo razlogom zašto su se Rimljani odlučili na tako zahtjevan graditeljski pothvat, očigledno je da im je do zemljišta na istočnim obroncima uvale bilo iznimno jako stalo.

Impresivan podzemni kanal stajaće visine očuvan je na području Vele pošte južno od Tunere, na mjestu koje domaće stanovništvo naziva Pod bužu. Kanal je danas prohodan u dužini od svega tridesetak metara, a njegov je izlaz zapunjen sitnijim kamenjem s plaže. Zacijelo se i ovdje može pomišljati na infrastrukturni kanal za odvod vode.

Obitelj Kalpurnijevaca

Negdje na prostoru Caske nalazilo se imanje poznate rimske senatorske obitelji Calpurnii Pisones, o čemu svjedoči nalaz triju žrtvenika koje je postavila Kalpurnija, kći Lucija Kalpurnija Pizona, rimskog konzula 1.g. pr. Kr., a unuka Gneja Kalpurnija Pizona, rimskog konzula 23. g. pr. Kr. Dok je Kalpurnija boravila u Caski, njezina je obitelj prolazila teške trenutke: stric je 19. g. po. Kr. bio optužen za ubojstvo mladog i omiljenog Germanika (nećaka cara Tiberija i brata cara Klaudija), što je završilo njegovim samoubojstvom u tijeku sudskoga procesa 20. g. po Kristu. Kalpurnijin otac također je počinio samoubojstvo 24. g. po Kristu, u vrijeme namještenog sudskog procesa za navodnu uvredu veličanstva. Nakon toga situacija se u obitelji stabilizirala, a stvari krenule boljim tokom.

Jedini sačuvani žrtvenik jest onaj pronađen na položaju Gramače, koji je Kalpurnija postavila kao zavjet dvama ženskim božanstvima, prastaroj italskoj Dobroj božici (Bona Dea) i liburnskoj Heji. Žrtvenik nosi sljedeći natpis:

B(onae) d(eae) dom(inae) Heiae A[ug(ustae)] / triumphali terrae / marisq(ue) dominatric[i] / conservatric[i] / mentiumque bo[n]arum / ac remediorum potenti / deae bene iudicanti / [C]alpurnia L.Pisonis aug(uris) f(ilia) / Cn. Pisonis neptis / d(onum d(edit).
On u prijevodu glasi:

Gospodarici Dobroj božici (i) Heji Augusti, slavodobitnoj vladarici zemlje i mora , čuvarici uma i imovine i moćnoj izlječiteljici, božici koja dobro sudi, daruje Kalpurnija, kći Lucija Pizona augura i unuka Gneja Pizona. Razloge Kalpurnijinog zazivanja božice koja dobro sudi i čuva um i imovinu možemo tražiti u opisanoj teškoj situaciji u kojoj se početkom 1. st. po Kr. našla njezina obitelj.

Nadgrobni natpisi iz Caske, koji spominju robove i oslobođenike obitelji Kalpurnijevaca također nedvojbeno svjedoče o njihovim posjedima na sjevernom dijelu otoka.

Nekropola

Termin nekropola potječe od grčkih riječi nekros =mrtav i polis=grad, a u doslovnom prijevodu glasi grad mrtvih. Njime su Grci i Rimljani označavali svoja groblja pa je stoga preuzet u stručnu arheološku terminologiju.

Arheološkim iskopavanjima, u zapadnom dijelu uvale, tik do poluotoka Zrće, otkriven je krajnji jugoistočni dio groblja koje je pripadalo antičkom naselju. Ukupno su istražena četrdeset i četiri paljevinska groba te jedan skeletni, koji se mogu datirati u prva četiri stoljeća po Kristu. Osobitost nekropole u Caski poseban je način izrade grobova, kakav za sada nije potvrđen niti na jednom drugom nalazištu.

Pepeo i spaljene kosti pokojnika zajedno s grobnim prilozima polagali su se na zemljano dno grobne rake i prekrivali konstrukcijom izrađenom od krovne opeke i kupa kanalica u obliku dvoslivnoga krova. Dvije spojene kupe kanalice činile su stilizirani dimnjak kroz koji se moglo žrtvovati hranu i piće ili otvoriti prolaz za pokojnikovu dušu. Potom bi se grob obzidao pravokutnom konstrukcijom od lomljenog kamena i žbuke, čija je gornja površina zajedno s opisanim ˇ“dimnjakom“, ostajala vidljiva na površini zemlje

Pokojnicima su se u grob prilagali razni predmeti za svakodnevnu uporabu, koji su im mogli poslužiti u zagrobnome životu. Keramičke uljanice trebale su osvijetliti mračan put na drugi svijet; u keramičkom i staklenom posuđu valjalo je ponijeti potrebnu hranu i piće;novcem je trebalo platiti prijevoz u podzemlje preko podzemne rijeke Stiks, a svakodnevni predmeti trebali su pokojniku poslužiti da i na drugoj strani bude okružen dragim, poznatim stvarima. Da bi žene i dalje bile njegovanje i lijepe, u grob su s njima polagani kozmetički pribor i nakit izrađeni od bronce, olova, željeza i kosti.

U neposrednoj blizini grobova često se pronalaze amfore koje su vjerojatno ostavljene nakon ukopnih ili posmrtnih gozbi, ili pak nakon prinošenja žrtava ljevanica. Grobovi su bili označeni nadgrobnim natpisima, kojih je do sada pronađeno desetak. Iz njih iščitavamo imena, starosnu dob i zanimanja nekadašnjih stanovnika Caske. Tako, na primjer, saznajemo da je Lucije postavio nadgrobni spomenik predragoj ženi Viktorini koja je doživjela 60 godina ili da je u Caski bio pokopan Atik, knjigovođa (dispensator) lokalnoga imanja.

All Rights Reserved