Bjankarȉja, rȍba i obȕća

Muška nošnja

Muškarac najprije oblači košulju. Starija varijanta košulje bila je napravljena od bijelog platna širokih otvorenih rukava i rastvorena na prsima.

Novaljska muška košulja
Novaljska muška košulja

Kular (ovratnik) na košulji bio je ukrašen zubićima. Imao je sa svake strane bužicu (petljicu). Kroz obje se bužice provodio bijeli kordunić (uska vrpca, trak) i vezivao se kao samovez.
Na košulju se navlačila u zimsko doba – guća, pletena vunena majica. Koristile su se i šarene platnene košulje. Platno se kupovalo, a košulje se od njega izrađivale i šivale kod kuće. Na šivanoj košulji bio je dupli kolarin, zavijeni ovratnik.Bogatiji seljani su kroz dupli kolarin provlačili crnu usku šjarpicu, koju su vezali kao samovez .
Na košulju su siromašniji seljani oblačili jačermu (prsluk) iz modrog sukna s velikim jažulama. Jačerma se nije zakapčala. Preko se oblačio haljić s rukavima. Haljić je i po veličini i po kroju bio sličan kaparanu i pravio se iz tamnog sukna. Na noge je Novaljac navlačio gaće al ungarese, suknene hlače s uskim nogavicama, koje su se tijesno zakapčale uz list noge jažulama.
Šavom sa strane bile su te gaće ukrašene. Ispod ovih gaća nisu nosili platnenih gaćica. Ljeti su nosili brageše, platnene hlače s nogavicama dolje poširokim. Glava se pokrivala kapon. Kapa je malena kapica, koja ne pokriva cijelu glavu. Onaj koji je u žalosti nosi kapu crne boje, inače je kapica jarko crljena. Kapa je otočena s kurdelom (vrpcom). Ima samo mali kružni ukras na onom mjestu, gdje su na njoj kite od crnog konca. Tanku nit, kojom se kapa na zatiljku učvršćuje, da je vjetar s glave ne odnese, zove se burina.

Burina

Bogatiji stanovnici oblačili su na košulju krožat, prsluk. Prsluk se je zakapčao s dva reda botuna (puceta), pa je na drugom kraju imao zato i dva reda bužica (luknjica). Bio je tako sašiven, da se mogao i okrenuti, prebaciti na drugu stranu, kada bi se jedna uprljala. Na krožatu je poneki imao i taškicu (mali džep). U tu taškicu spremao se džepni sat. U obične dane taj je sat bio svezan na crnom korduniću (vrpci), koji se prebacio oko vrata. U svečanim zgodama sat je bio vezan na zlatni ili srebrni lanac, koji se zapinjao o botun krožata.
Na krožat se oblačio kaparan.

Kaparan

Obje prednje strane kaparana, koje su prekrivale prsa nazivaju se lete. Cijela su leđa bila skrojena iz jednoga komada, koji se zove škina. Ispod rukava kaparana nisu leta i škina neposredno spojeni, već je među njih ušiven uski trak sukna, zvan šćika.Ogrlica kaparana je sasvim niska. Kaparan je na desnoj prednjoj leti imao red botuna (na običnom kaparanu)ili red puca (na kaparanu za svečane zgode; riječ puca u novaljskom je govoru ženskog roda; puce su bile od srebra ili zlata), a na lijevoj leti red pekljica.

Kaparan se nije zakopčavao osim ponekad na ovratniku.

Bogatiji seljani nosili su samo široke brageše od jednakog sukna, od kakvog je bio krojen i sašiven i njihov kaparan.
Prema prilikama nosili su još i gaće i brageše.

Na noge su navlačili najprije škofune (vunene bijele čarape). Preko škofuna navlačili su obojke. Obojci imaju nogavicu, koja je dosta visoko uz list noge sezala i tijesno se uza nj prislanjala , da se preko toga može splesti oputa od opanaka. Da se obojci brzo i lako mogu navući, imaju na izvanjskoj bandi rasporak. Taj rasporak na bandi i gornji rub obojaka otočeni su vunom u dvije boje. Radi se to pletaćom iglom na zubac, Novaljke kažu: Otvorit ćemo obojci i otočit.

Nekada je jedina obuća bio opanak. Početkom 20. st. počeli su se nositi i postoli. Onaj koji nosi postole, ne navlači preko škofuna obojaka. Isprva su se postoli nosili samo blagdanima, pa bi potrajali i godinama.

Stariji se oblik opanaka pravio od goveđe kože, a bio je na gornjoj strani isprepleten oputom bez srednjeg pletera. Novija vrsta opanaka imala je i taj srednji pleter: „kao u Hrvata“- rekao bi Novaljac na početku 20. st.

Opanci

Novaljska muška i ženska nošnja
Josip i Kate Crnković

Sokolarska kapa obitelji Škunca Migalić


Ženska nošnja

Žena je prvo navlačila na sebe košulju.

Ženska košulja

Dijelovi košulje zovu se : rukavi, stan i krilo. Stan je gornji dio košulje, koji prekriva trup. Ima ovratnik kolarin, a da se može provući preko glave, i dublji prerez sprijeda na prsima. Vez na prsima je posebne vrste. Novaljke ga zovu na teg, pa se čuje u Novalji koji put umjesto prsa i naziv tezi. Tehnika toga veza sastoji se u vađenju poprečnih niti iz platnenoga tkiva i šivanju uzdužnih niti bijelim koncem.
Kolarin se zakapča na vratu. Zato je na jednom njegovu kraju botun, a na drugom pekljica. Gornji je rub kolarina ukrašen zubićima, našivenim ukrasom.
Na leđima košulje ispod samog kolarina, prišivena je krpica trokutastog oblika; nazivaju je jaka ili jezičac.

Jaka

Stan je krojen zajedno s rukavima, pa i nema šava na ramenu a niti između rukava i stana. Ispod rukava ušivena je latica. Obrub rukava na donjem kraju, oko ruke, ukrašen je merlićima;oni su ili prišiveni ili ušiveni iglom.

Krilo je uza stan jednostavno prišiveno; skuplja se samo na boku krila u faldice, što ih zovu na krilu pijete. Donji rub krila ima prišiven rub. Starija varijanta imala je između rukava i stana ušiven teg ili merlići, već prema ukusu i mogućnosti žene, koja je košulju za sebe krojila, vezla i šivala. Preko platnene košulje oblačila je žena suknju od bedene.

Suknja od bedene
Suknja od bedene

I suknja se sastoji od dva dijela, koji se zovu uplećak i suknja. Uplećak nema rukava, već samo otvore za ruke. Kroji se iz triju komada; na leđima je škina, a na prsima su spridnjice ili lampi. Spridnjice su prišivene uza škinu na ramenima, a pod otvorom za ruke nalazi se između spridnjice i škine – s jedne i druge strane – po jedna šćika, uski trak od bedene. Spridnjice su tako usko krojene, da ostavljaju i onda, kada se kopčama zakopčaju, slobodnima i vidljivima vezena prsa košulje, jer su tezi košulje dika svake novaljske žene. Kopče su na uplećku samo dvije sasvim nisko uz pas postavljene, svaka kopča ima dva dijela, koji se zovu samac i ažula.
Za uplećak je prišivena nafaldana suknja, zbog toga i naziv za cijeli ovaj komad odjeće suknja. Suknja se šije iz pet komada, iz pet fera, po dužini jednakih, a onda se o pasu nafalda, pa tako prišije na uplećak. Cijela je suknja nešto ispod sredine, otprilike u visini koljena, podvijena i tako prišita; ostaje unaokolo suknje debeli trak, koji se naziva soc. Donji rub suknje ukrašen je dvjema vrpcama; jedno je pasaman (kupovale su ga žene i dobavljale iz Venecije, a nastojale su, da se svojom bojom prilagodi boji suknje), a drugo pocva (od podšav). Pocva je na samom donjem rubu suknje i vazda je crvene boje.
Suknja je bila raznog kolura (boje). Novaljke su bedenu, iz koje su namislile praviti suknju, nekada same prele i tkale kod kuće. Valjalo je samo odnijeti, da se kolura u Zadru. Boje su odabirale prema svom ukusu, ali su najčešće odabirale zelenu, narančastu, žutu i modru.

Na suknju Novaljka veže traversu (pregaču). Traversa se pravi od kupljenog prugastog latka, no nekada je bivala i od svile. Traversa se navezuje kurdelom, svilenom živo bojadisanom vrpcom.
Za traversu zna Novaljka utaknuti jednim krajem svileni rubac i to bilo složen bilo razvijen. Bogatije žene znaju staviti i po dva rupca za pas traverse. Rupce su nabavljale u Veneciji. Nazivaju ih facolima.
Odozgo na trup oblačila se još i kamižola (haljetak) od bedene. Kamižola je bilo modrih, smeđih i crnih, a boja kamižole nije morala biti jednaka boji suknje.

Kamižola
Kamižola


I na kamižoli je kolarin. Tu je on otočen kurdelom. Kamižola se je sprijeda na prsima zakapčala odmah od vrata počevši cijelim nizom gusto nanizanih kopča. I kamižola je krojena iz tri dijela: leđa i dva prsna dijela. Leđa zovu u Novalji pleća a prsne dijelove leto. Na šavu ispod pazuha sastavljaju se pleća s letom. No taj ih šav ne veže po cijeloj dužini. Ostaje rasporak, koji počinje nešto povrh pasa. Taj se rasporak zove krela, jer je lepršao poput krila. Sva je kamižola, kao i kolarin, otočena kurdelom, iste boje koje je i kamižola. Rukavi su kamižole na donjem kraju, uz ruku, malo otvoreni, pa se i zaviju. Taj zavijeni dio iznutra je podstavljen svilom, pa kada se izvrne , vidi se ta podstava. Novaljke to zovu zalistavci na rukavi. No kamižola je podstavljena osim na zalistavcima još i na kolarinu, pa sprijeda do polovine leta i na cijelom donjem rubu. Podstavu zovu forteca.
Nosi se i haljica slična kamižoli po kroju , a naziva se fuštan.
Oko vrata vješa Novaljka ogrlicu koja se naziva peruzini (dobavljale su ju iz Peruggie). Bio je to sitni zlatarski ili srebrnarski rad od žice (filigran). Siromašnije žene nosile su po nekoliko nizova koralja. Peruzini i korali vezali su se na zatiljku obojenim svilenim kurdelama, po više raznobojnih kurdela odjednom.
Kosa se je plela u pletenice koje bi se obavile oko glave dva puta. U kosu se za posebne prigode upletala svilena vrpca candalina. U obične dane upletala se vrpca zvana boldun, boldun je bio od proste robe ili od velura (baršuna).
Glavu su Novaljke prekrivale pokrivačom, bijelom platnenom maramom, dugačkom poput ručnika.

Pokrivača

S oba je kraja pokrivača bila ukrašena tegom (raspletom), krajima (rubićima) i prišivenim merlićima.
Pokrivača se zapinjala o kosu glave pomoću tri bačenke. Bačenke su bile igle od srebra,pozlaćene i izrađene u filigranu.
Na uho vješa rečini od tri pirule.
I ruke su vrlo rado kitile mnogim prstenjem. Dva su oblika prstenja osobito česta, to su: prsten na zmijicu i prsten na proso.
Na nogu su i žene i djevojke najprije navlačile kalcete (čarape) i to djevojke crvene, a žene crne. Na čarape su obuvale gundulete (plitke crne kožnate cipelice).
Ako je žena nosila opanke, onda je na kalcete navlačila natikače. Natikači su pleteni od crne vune, a gornji im je rub bio otočen prejom razne boje.

Novaljska narodna nošnja
Novaljska narodna nošnja

Rećini, 19. stoljeće
Rećini, 19. stoljeće

Zensko donje rublje
Razno žensko donje rublje, dar obitelji Ivana Vidušina, Slobodana Pećirka, Kate Ropuš, Jelene Denona

Gumene ženske cipele
Šandale, gumene ženske cipele

9. ženska plišana jaknica obrubljena satenskom trakicom, dar Darie Klanac  rođ. Škunca
Ženska plišana jaknica obrubljena satenskom trakicom, dar Darie Klanac rođ. Škunca

Dječji povoji, oko 2. svjetskog rata.

11.-kožne dječje cipelice i košuljica s početka 20. st., dar Ivanke Peranić
Kožne dječje cipelice i košuljica s početka 20. st., dar Ivanke Peranić

Ženske rukotvorine

Novaljske su se žene najviše bavile izrađivanjem vunene pređe.
Nekada se je mnogo vune dobivene striženjem ovaca upotrebljavalo u samoj Novalji, jer se pravila prtenina. S vremenom se počelo presti mnogo manje i samo za najpreče kućne potrebe.
Vuna se strigla samo jedanput na godinu. Kako je već prije 200 -tinjak godina domaća vrsta ovaca oplemenjena uvezenim merinos-ovcama iz Španjolske, to je paška vuna postala jako tražena i cijenjena. Čim je strižba dovršena, dolazili su u Novalju trgovci iz vana pa bi kupovali i odvozili vunu.
Ostrižena se vuna češljala; to znači: najprije se rukama razriješi, a onda grdaša.
Grumene preje, što je grdašanjem dobivena potpuno očišćena i mekana vuna, zovu plast. Sada će prelica uzeti muninel i na njegovu željeznu vrtenicu nataknuti čivčicu, pomoću koje će, hitro okrećući muninel desnom rukom, ispredati nit lijevom rukom, pa je onda namatati na čivčicu muninela.
Namot fine vunene niti, koji se tako dobiva na čivčici, zove se čipka. Ako se sada još namata nit i unakrst, dobiva se kluko (klupko).
Druga će prelica raditi kudiljom ; tako nazivaju u Novalji preslicu, ali i grumen pređe, što ga vežu za preslicu.

Kudilja

Tkivo od tanke preje zove se bedena, a od deblje niti sukno.
Za pletenje im služi pletaća igla. Postojalo je mnogo vrsta pletiva :na palmice, na mendulice, na punti riži, na mornarsku, na pera, na šupju jabuku, na slozi, na jabučice.
Za izrađivanje čipaka služilo se kukom, upravo iglom s kukom. Mnogo se izrađivalo korduniće,koje su nazivali još i lančić, jednostavan splet načinjen kukom.
Najljepše primjerke svoga umijeća pokazale su novaljske žene pri izrađivanju tega , čipkastog veza na raspletu, kojim su ukrašavale prsa svojih košulja.
Značajno je, da se u pojedinim obiteljima nasljedstvom sabrao velik broj košulja s tezima, a sve se to izrađivalo kod kuće. Ima za to i poseban razlog. Košulje ne veze samo djevojka, koja se sprema za udaju, već joj pomažu i druge žene iz kuće. Jer djevojka je na samoj svojoj svadbi morala imati do pedeset košulja, pa ako ih nije mogla sama spremiti (a možda i zbog neimaštine), onda je od svojih prijateljica posudila, pa im je odmah poslije svadbe to i vratila. Zato su se košulje čuvale i spremale, pa ih je majka kćeri ostavljala kao baštinu.
Dakako, i razne su vrste tega, koji se dobiva raspletom, kako je to već prije opisano, dobile posebna imena: tezi su na ticu, na ence, na grozje, na krušvu, na srce; ima i rizani teg i micani teg.

Mande Šćiran, predenje vune

Tkalački stan dio etnografske zbirke

Naprava za namatanje vune, muninel

Naprava za namatanje vune,prva polovica 20. st.

Naprava za češljanje vune
Naprava za češljanje vune

Tkanje je značajan dio ženskog rukotvorstva.

Kao tekstilna nit koristila se vunena nit, lan i brnistra, dok se pamučna nit kupovala. Vuna se nakon šišanja oprala, raščešljala oštrim zubima, tzv. gargašama i onda prela. Tako se pripremala za pletenje ili tkanje. Lan i brnistra su se močili u moru, trlicali(vlakna setuku pomoću drvene trlice da se dobije mekše tekstilno vlakno), a zatim se pripremaju za predenje. Prelo se s preslicom, kudiljom, i vretenom. Tkalo se na tkalačkom stanu zvanom krosna.

Češljanje vune

Glačalo, sumpreš, kraj 19. st

Glačalo, sredina 20. st.

Novaljske koltre

Koltra je kukičani prekrivač za krevet. Najjednostavnije napisano. Samo, to nije cijela istina. Koltre su i simbol vrijednosti, vještine i pripadnosti. One su dota, obiteljsko blago, terapija nakon potresnih životnih događaja. One su i ponos žene, njezina vještina i strpljenje, ljubav prema članovima obitelji upletena u predmet.

Koltre su pratiteljice svih važnih osobnih i društvenih događanja – rođenja, vjenčanja, bolesti, blagdana, smrti. One su odraz životne niti koja se upliće u složenu mrežu; čipka odnosa, ljudi i zbivanja, pletivo bogatstva i siromaštva, teških i lakih vremena, punoće i praznine.

Novaljske su koltre to sve i, dodatno, uplitane su od ruku Novaljki i novaljskih snaha, a oko njih se ispredaju novaljske priče, povijest mjesta i osjećaji potaknutikarakterističnim stilom života u Novalji, gradu na otoku Pagu.

Ritam posvećivanja pletenju nameće dnevni i sezonski rad žene, njezina okupiranost ili neokupiranost poslovima oko ovaca, polja, vrta, obitelji, turizma i mnogočega drugoga.

Po svoj prilici naziv koltra, uvriježen u Novalji za imenovanje kukičanoga prekrivača, dolazi iz talijanskog coltri, što znači posteljina. Katkada se za koltru, jer se uglavnom radi od bijeloga pamučnoga konca, kaže i da je bjankaria, što također ima izravnu poveznicu sa talijanskim nazivom za bijelu posteljinu, biancheria.Manja forma čipkanog, kukičanog predmeta, u smislu podloška koji se postavlja na police ili stol, naziva se merlić, dok imenom koltrina Novaljci označavaju kukičane zavjese.

Prema terenskome etnografskom istraživanju kojeg sam provela u prvih pet mjeseci 2015. godine može se utvrditi kako su neki od najstarijih danas dostupnih primjeraka koltri u novaljskim obiteljima napravljeni početkom 20. stoljeća. Osobito se to odnosi na koltre izrađene od pamučnoga konca što ima smisla uzme li se u obzir kako je bio, u prvoj polovici 20. stoljeća, preskupa sirovina da bi se od njega izrađivao ukrasni predmet za sobu. Predmet koji je bio, kako je to naglasila jedna od sugovornica u istraživanju, „samo za lipotu“ !

Do razdoblja poslije Drugog svjetskog rata imati koltru mogle su uglavnom imućnije obitelji. No, ne samo zbog skupoće konca nego i stoga što briga oko obitelji i egzistencije ženama nije ostavljala puno vremena za pletenje. Koltre su se i od vune radile, ali rjeđe jer je vuna bila potrebna za izradu odjeće, čarapa i drugih uporabnih predmeta. Dovitljivost u prevladavanju skupoće i nedostatka konca za izradu koltri očituje se u primjeru izvlačenja niti iz trake fitilja za petrolejku od kojih su se potom plele koltre. To je, zasigurno, bio mukotrpan posao, ali uplesti koltru za dotu, za miraz, bilo je važnije. Poduku o pletenju, odnosnu kukičanju, žene su većinom dobivale u krugu obitelji ili od spretnih susjeda. U Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća vještina pletenja podučavala se i u osnovnim školama. I dječake i djevojčice. Međutim, u Novalji, prema riječima jedne sugovornice, nisu blagonaklono gledali na dječake koji su iskazivali zanimanje za „tu žensku stvar“. Nekog momka tako, što je rado pleo, u godinama pred Drugi svjetski rat, prozvali su, pogrdno, Buzde.

Osobitu popularnost koltre su u Novalji doživjele 70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća kada je pletivo došlo u modu diljem Europe, a konac postao pristupačan. Bilo je to i vrijeme ekspanzije turizma, novaljske obitelji imale su nešto veći dohodak, a Novaljke time i više vremena, osobito zimi, pa su tada češće plele koltre, neke čak i za prodaju zainteresiranim turistkinjama, posebice Talijankama i Njemicama.

U današnje doba većina novaljskih obitelji posjeduje barem jednu koltru. I čuva je i stavlja na krevet u posebnim prigodama, vješa na ulični prozor za vrijeme obilaska blagdanskih procesija. Neki se njome i pokrivaju. Bake i matere su se pobrinule da djeca i unuci, pa i praunuci, dobiju svoje koltre. Najčešće prilikom vjenčanja. Postoji i mala forma koltre.Ona je namijenjena krevetiću za novorođenče. Pojedine žene su izradile jednu koltru u životu, neke četiri ili devet, a ima ih koje su i 20 komada načinile. Koltra za dupli krevet, za dvi peršone, ovisno o raspoloživom vremenu i volji, radi se od nekoliko mjeseci, prosječno godinu dana, ali ni tri godine nisu previše ako je koltra osobito komplicirana, gusta i bogata bodovima, puntima. Najaktivniji period u kojem se žene posvećuju pletenju jest onaj kada djeca odu svojim putem, kad se kuća isprazni ili kada žene ostaju udovice, pa pletenje biva izvanrednom terapijom koja odvraća misli od tuge jer mustra zahtijeva brojenje i kukica kojom se plete ne smije ući u pogrešnu rupicu.
Tako koltra biva medij kojim se, upletanjem niti i odabirom izgleda, mustri, prenose ženine vještine, osjećaji za estetiku, koji je olakšanje od boli i ljubav onome kome se koltra izrađuje. Premda danas još ima koltri i premda su prilično otporne na „djelovanje vremena“, na pranje i korištenje, sve ih se manje izrađuje. Kako ne bismo ostali bez toga „novaljskoga blaga“ valja naučiti plesti. I upustiti se u avanturu izrade koltre. A kako ne bismo zaboravili kakvih sve i danas, pažljivo spremljenih, koltri ima u novaljskim ormarima, izradili smo ovu mapu i predajemo ….
mag. Kristina Pavlović, etnologinja i kulturna antropologinja

Koltra obitelji Markovina

23a. koltra obitelji Markovina iz 1900, izradila Lucija Markovina
Koltra obitelji Markovina iz 1900, izradila Lucija Markovina

Koltra obitelji Markovina

Dimenzije: 160 cm x 180 cm, 4,6 kg
Izradila: Lucija Markovina oko 1900 godine
Fotografija: Darija Turina

Vrlo gusto pletivo od debljega konca sa nevjerojatnim brojem kukičanih bobica (pupića) koji oblikuju osnovne četvorine i rombove završava sa jednako tako romboidno nanizanim bobicama na svojevrsnoj mreži. Svaki konačni završetak koltre nosi čupavo oblikovanu resu. Ova je koltra u potpunosti kukičana premda se, na prvi pogled, može učiniti da je gladak unutarnji dio osnovnog motiva izrađen pletenjem s dvije ravne igle. Količina bobica i način izrade pokazuju dugotrajan i uporan, vrlo koncentriran rad pletilje. Doda li se tome još i podatak da je na fotografijama samo jedna od dvije istovjetne koltre za pretpostaviti je kako je pletilja imala dovoljno vremena, strpljenja, vještine, ali i konca da početkom 20. st. u Novalji oblikuje ovakvo djelo.

Koltra Ljubice Dabo

Koltra Ljubice Dabo
Koltra Ljubice Dabo

Koltra Ljubice Dabo
Dimenzije: 210 cm x230 cm; 2,2 kg
Fotografirao: Željko Senzel

Kvadratični modul osnovnog uzorka ove koltre u središnjem dijelu čine kukičane bobice, pupići, postavljene u četiri kraka koja izgledaju kao da će se upravo zavrtjeti. To pletivu daje dodatnu zaigranost. Spojevi tih četvorina oblikuju apstraktni cvjetni uzorak od kukičanih rupica i štapića. Dinamična struktura složenog uzorka osobito lijepo dolazi do izražaja na tamnoj podlozi. Posebna karakteristika koltre na fotografiji jest njen rub koji je sa sve četiri strane jednako iskukičan i nema rese.

Tekst preuzet iz: Novaljske koltre
Autorica projekta: Kristina Pavlović

Koltra Katice Palčić

Koltra obitelji Palčić, izradila Katica Palčić 1910. godine
Koltra obitelji Palčić, 1910. godina

Domaći sapun

Za odstranjivanje prljavštvine s tekstila koristio se i domaći sapun. Sapun se dobivao kuhanjem životinjskih masti i biljnih ulja sa sodom. Tako nastaje sirovi sapun kojem se dodaje slana voda, a dobivena smjesa se dalje zagrijava. Potom se dobiveni vrući, čisti sapun hladi i reže u kocke, ili se dalje prerađuje u proizvode poput sapuna za brijanje. Jedan pučki recept glasi ovako: uzme se 1 kg laugenštajna, nešto kosti, tri do četiri kilograma otpadne masti i 10 litara vode. Za kuhanje sapuna nije se mogla koristiti voda iz bunara, nego iz potoka. Smjesa se kuhala dva do tri sata, a kad se sapun iskuhao, stavljao se na hlađenje.

Podsuknja
Podsuknja, početak 20. stoljeća, dar obitelji Škunca
Merlic
Vezeni podložak,merlić, dar Darie Klanac
Merlic1
Vezeni podložak, merlić, dar Darije Klanac
Stolnjak
Stolnjak iz 1946. godine, dar Ivana Denone Mimića, bež pamučna tkanina pravokutnog oblika, vezena crvenim koncem uzorkom križića i podrubljena
Uložak za češljeve
Platneni uložak za češljeve, terenski nalaz s novaljskih stanov
Biljac, vuneni prekrivač iz 1916. godine, dar obitelji Šuljić
Biljac, vuneni prekrivač iz 1916. godine, dar obitelji Šuljić
Prekrivač za krevet plave boje, dar obitelji Ivana Vidušina
Prekrivač za krevet plave boje, dar obitelji Ivana Vidušina
Šivaće mašine, iz stalnog postava gradskog muzeja
Šivaće mašine, iz stalnog postava gradskog muzeja