Podrijetlo imena i povijesno-geografski okvir

Prije dvije tisuće godina, u enciklopedijskom djelu Prirodoslovlje (lat. Naturalis Historia), ugledni je rimski pisac i znanstvenik Plinije Stariji spomenuo otok Pag, nazivajući ga Gissa, tj. Cissa (čit. Kisa). Na što je Plinije mislio kad je nakon Cissa zapisao Portunata ili Portunota i danas je predmetom znanstvene rasprave, a jedna od pretpostavki kaže kako je riječ o pridjevu kojim se Kisa označuje kao naselje rođeno iz luke (lat. portu nata) ili po njoj u rimskome svijetu dobro poznato (lat. portu nota).

Pod imenom Sissa (tj. Cissa) otok je ucrtan i na poznatoj Peutingerovoj karti, putnom zemljovidu nastalom u 4. st. po Kr., a tri stoljeća kasnije spomenut je u djelu Kozmografija anonimnog kartografa iz Ravene. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. ga je stoljeću naveo u obliku Kissa, združenom s imenom obližnjeg otoka Škrde u Skerdakissa.

Kisa je staro mediteransko ime nepoznatoga značenja, kojim su starosjedilački stanovnici otoka nazivali najvažnije otočko naselje smješteno najvjerojatnije negdje na širem području Novalje. Njegovo se ime za čitav otok koristilo do razvijenog srednjega vijeka, a do danas se očuvalo u imenu uvale Caske. Prema lingvističkim tumačenjima očigledno izvedeno iz imena Cissa, ime Caska svojom pridjevskom formom i danas upućuje na područje koje je pripadalo staroj Kisi.

Uvala Caska, udaljena svega nekoliko kilometara od Novalje i nadomak dinamičnog Zrća, smještena je na sjeverozapadnom kraju prostranog Paškoga zaljeva i na jugoistočnom kraju plodnog Novaljskog polja. Duboka uvala Stara Novalja na suprotnoj strani istoga polja i luka Novalja, koju od polja dijeli tek nisko brdo Močišćak, čine sa Caskom jedinstvenu povijesno-geografsku cjelinu. Njezino se središte nekada nalazilo na uzvisini zvanoj Košljun smještenoj na zapadnom rubu polja. S vrha uzvisine pruža se odličan pogled na sve tri spomenute uvale, a njezino se današnje ime izvodi iz romanske riječi castellione u značenju utvrde.

O korištenju prostora Caske od prapovijesti do novoga doba svjedoče brojni arheološki ostatci i danas vidljivi na širem području uvale. Osobito intenzivan život u doba antike, dokumentiran moćnim ostatcima građevina i nizom pokretnih arheoloških nalaza, stoljećima je razbuktavao maštu lokalnih stanovnika i privlačio pozornost putnika namjernika.

Legende o Caskoj

Potaknute množinom arheoloških nalaza uz obalu i u plitkome moru uvale, u novaljskom su se kraju usmenom predajom stoljećima prenosile legende o dramatičnom potonuću slavnoga i bogatoga grada Kise. Najčešće spominjana priča govori o dvije sestre, dobroj Boni i zloj Mali, i o anđelu kojega je Bog poslao da među zlim i iskvarenim stanovništvom Kise pronađe jedno dobro ljudsko stvorenje. Anđeo je pronašao Bonu i naložio joj da pobjegne iz grada koji je u strašnom potresu, za njenim leđima, zauvijek nestao u moru.

U drugoj je varijanti legende dobra sestra sa svojom lijepom i zdravom djecom živjela u ljutom siromaštvu, dok je zla sa svojom blijedom i nezdravom djecom plivala u neizmjernom bogatstvu. Kada je jednoga dana dobra sestra zatražila pomoć one zle, bila je grubo odbijena. Bog se silno naljutio i za kaznu potopio čitav grad, sklonivši prethodno dobru sestru i njezinu djecu na uzvisinu Sv. Jurja.

Propast antičkoga naselja često se u literaturi povezivala s velikim potresom koji je šezdesetih godina četvrtog stoljeća po Kristu potresao Sredozemlje i zbog svojih dramatičnih posljedica ostao zabilježen u djelima antičkih pisaca. Za sada na Caskoj nisu otkriveni tragovi koji bi potvrdili prirodnu katastrofu.

Nekropola

Termin nekropola potječe od grčkih riječi nekros =mrtav i polis=grad, a u doslovnom prijevodu glasi grad mrtvih. Njime su Grci i Rimljani označavali svoja groblja pa je stoga preuzet u stručnu arheološku terminologiju.

Arheološkim iskopavanjima, u zapadnom dijelu uvale, tik do poluotoka Zrće, otkriven je krajnji jugoistočni dio groblja koje je pripadalo antičkom naselju. Ukupno su istražena četrdeset i četiri paljevinska groba te jedan skeletni, koji se mogu datirati u prva četiri stoljeća po Kristu. Osobitost nekropole u Caski poseban je način izrade grobova, kakav za sada nije potvrđen niti na jednom drugom nalazištu.

Pepeo i spaljene kosti pokojnika zajedno s grobnim prilozima polagali su se na zemljano dno grobne rake i prekrivali konstrukcijom izrađenom od krovne opeke i kupa kanalica u obliku dvoslivnoga krova. Dvije spojene kupe kanalice činile su stilizirani dimnjak kroz koji se moglo žrtvovati hranu i piće ili otvoriti prolaz za pokojnikovu dušu. Potom bi se grob obzidao pravokutnom konstrukcijom od lomljenog kamena i žbuke, čija je gornja površina zajedno s opisanim ˇ“dimnjakom“, ostajala vidljiva na površini zemlje.

Pokojnicima su se u grob prilagali razni predmeti za svakodnevnu uporabu, koji su im mogli poslužiti u zagrobnome životu. Keramičke uljanice trebale su osvijetliti mračan put na drugi svijet; u keramičkom i staklenom posuđu valjalo je ponijeti potrebnu hranu i piće;novcem je trebalo platiti prijevoz u podzemlje preko podzemne rijeke Stiks, a svakodnevni predmeti trebali su pokojniku poslužiti da i na drugoj strani bude okružen dragim, poznatim stvarima. Da bi žene i dalje bile njegovanje i lijepe, u grob su s njima polagani kozmetički pribor i nakit izrađeni od bronce, olova, željeza i kosti.

U neposrednoj blizini grobova često se pronalaze amfore koje su vjerojatno ostavljene nakon ukopnih ili posmrtnih gozbi, ili pak nakon prinošenja žrtava ljevanica. Grobovi su bili označeni nadgrobnim natpisima, kojih je do sada pronađeno desetak. Iz njih iščitavamo imena, starosnu dob i zanimanja nekadašnjih stanovnika Caske. Tako, na primjer, saznajemo da je Lucije postavio nadgrobni spomenik predragoj ženi Viktorini koja je doživjela 60 godina ili da je u Caski bio pokopan Atik, knjigovođa (dispensator) lokalnoga imanja.

All Rights Reserved