U rimsko se vrijeme na sjevernom dijelu otoka Paga nalazilo naselje Cissa Portunata po kojemu se do 14. stoljeća nazivao i čitav otok. Lingvistička su istraživanja potvrdila kako se naziv Cissa održao u današnjem nazivu uvale Caske u samome dnu Paškoga zaljeva, koja obiluje brojnim tragovima antičkoga života. Ime Cissa naslijeđeno je iz prapovijesnih vremena, a pridjev portunata vjerojatno je označavao naselje prirodno obdareno lukama. Uzmemo li u obzir činjenicu da se oko Novaljskoga polja uistinu koncentriraju mnoge zaštićene luke poput Stare Novalje na sjeveru, Novalje na zapadu te Paškoga zaljeva s uvalama Zrće i Caska na jugu, možemo pretpostaviti kako je čitavo područje funkcioniralo ustvari kao jedinstvena cjelina.

Antički vodovod Novalja
Antički vodovod Novalja

Nazivi Novalja i Stara Novalja potječu od latinske riječi navalia, kojom se uobičajeno označavalo mjesto za popravak i opskrbu brodova. No, ta je riječ često označavala i mjesto gdje su se brodovi izvlačili na suho i tijekom zimskih mjeseci sklanjali u natkrivena spremišta, a ponekad čak i ratnu luku.
Antički vodovod, podzemni kanal očuvan u dužini od oko 1050 m i isklesan u živoj stijeni, nepobitno je najimpresivnija i najbolje očuvana antička građevina u Novalji.

Prosječna širina iznosi mu oko 0,6 m a visina mu varira od oko 1 do 2,3 m. Izgrađen je vjerojatno u 1. st. po Kr., a koliko je vremena dovodio vodu iz Novaljskoga polja na morsku obalu nije nam za sada poznato. Analizom dobro očuvane drvene stropne konstrukcije, kojom je na jednome mjestu spriječeno urušavanje materijala iz neke pukotine potvrđeno je njegovo korištenje početkom 3. st. po Kr. U doba kasne antike ( 5. i 6. st. po Kr.) novaljski je zaljev predstavljao važnu luku, a naselje na području Novalje možda i važno hodočasničko središte, pa je vrlo vjerojatno da je vodovod još i tada bio u uporabi. Tijekom vremena zagubio mu se svaki trag kako na površini zemlje, tako i u ljudskom sjećanju. Priča se kako je u 19. stoljeću ispod Lunjskoga puta u njega propalo neko dijete, a dok su ga mještani vadili otkrili su pod zemljom impresivan kanal. U prvi su se trenutak o njemu isprele fantastične priče; potom su znanstvenici toga doba protumačili o čemu je ustvari riječ, a narod ga prozvao Talijanovom bužom. To se moralo dogoditi tijekom prve polovice stoljeća, jer ga je 1853. godine Mijat Sabljar ucrtao i opisao u svojoj putnoj bilježnici koja nam se do danas očuvala.
On u cijelosti glasi AFAESONIAF, a upućuje nas na Aula Fesonija, Aulovog sina (Aulus Faesonius Auli filius) koji je u to vrijeme negdje na gornjem Jadranu posjedovao opekarsku radionicu.

Za potrebe izgradnje podzemnog kanala izrađeno je devet vertikalnih otvora pravokutnoga presjeka, tzv. odiha, od kojih se najviši nalazi na vrhu brda Močišćak koje Novalju dijeli od njenoga polja, a visina mu iznosi 44 m. U kasnije vrijeme otvori su vjerojatno korišteni za čišćenje i održavanje vodovoda, a u njihovim se zidovima i danas vide utori za vrhove stopala namijenjeni ulasku u ili izlasku iz podzemnoga kanala. U Novalji je stoga morao postojati nadzornik zvan curator acquarum koji je o toj građevini vodio neophodnu brigu.

Odakle je točno vodovod uzimao vodu, za sada još nije sasvim jasno, ali je vjerojatno riječ o korištenju podzemnih i oborinskih voda iz polja te iz potoka koji protječe njegovom sredinom. O tome nam svjedoči odvajanje dvaju kanala kod devete odihe, koji odatle paralelno nastavljaju u istom smjeru, a čiji je zadatak bio čim bolje iskoristiti prostrano vodonosno područje. Prije stotinjak godina jedan se od njih na površini zemlje mogao pratititi i do samoga potoka.
Početkom 20. stoljeća potreba za vodom u Novalji navela je austrougarsku vlast na obnovu antičkog vodovoda i pokušaj njegovog ponovnog korištenja pumpanjem vode iz izvora Škopalj. Kako se izvor nalazi s druge strane potoka, na nešto većoj nadmorskoj visini od dna polja, voda se uz pomoć vjetra pumpala u cisternu nedaleko osme odihe odakle se cijevima postavljenim kroz pozemni kanal dovodila do Novalje i razvodila do tri česme. Godine 1912. konstrukcija je svečano puštena u pogon, ali su ratne prilike dovele do njenoga ponovnoga napuštanja šest godina kasnije.
Ulaz u antički vodovod nalazi se unutar gradskog muzeja i obvezatna je sigurnosna oprema koju osigurava muzej.

Antički vodovod presjek
All Rights Reserved