Caska- arheološki lokalitet
Do Caske (koja je inače i jako lijepa plaža) se možete zaputiti cestom prema trajektu Žigljen-Prizna, te skrenuti prema Barbatima (Caska, Vidalići, Zubovići, Kustići Metajna). Udaljenost je nekih 2 km od Novalje.
O korištenju prostora Caske od prapovijesti do novoga doba svjedoče brojni arheološki ostatci i danas vidljivi na širem području uvale. Osobito intenzivan život u doba antike, dokumentiran moćnim ostatcima građevina i nizom pokretnih arheoloških nalaza, stoljećima je razbuktavao maštu lokalnih stanovnika i privlačio pozornost putnika namjernika.
Legende o CaSkoj
Potaknute množinom arheoloških nalaza uz obalu i u plitkome moru uvale, u novaljskom su se kraju usmenom predajom stoljećima prenosile legende o dramatičnom potonuću slavnoga i bogatoga grada Kise. Najčešće spominjana priča govori o dvije sestre, dobroj Boni i zloj Mali, i o anđelu kojega je Bog poslao da među zlim i iskvarenim stanovništvom Kise pronađe jedno dobro ljudsko stvorenje. Anđeo je pronašao Bonu i naložio joj da pobjegne iz grada koji je u strašnom potresu, za njenim leđima, zauvijek nestao u moru.
RIMSKA IMANJA
Tijekom prvih stoljeća po Kristu na istočnoj su jadranskoj obali Rimljani izgradili niz gospodarskih i ladanjskih imanja ( villae rusticae ). Arheološkim i geofizičkim istraživanjima na području Caske ušlo se u trag rimskim građevinama stambene i gospodarske namjene. U sjevernom dijelu uvale, na površini od oko 320 m2 istraženi su ostatci skladišnih prostora vile, koji su se sastojali od dva dijelom obzidana podrumska prostora ukopana u zemlju do dubine od oko 2,4 m. U prvo vrijeme korišteni za skladištenje namirnica, oni su vremenom pretvoreni u otpadne jame u kojima je pronađena veća količina ulomaka keramičkog posuđa, životinjskih kostiju i ostalog organskog materijala. Pri dnu jedne od podrumskih prostorija pronađen je novac iz 1. st. pr. Kr., koji upućuje na moguće vrijeme nastanka prve građevine.
Drugi objekt otkriven je u blizini crkvice Sv. Antona. Na georadarskim snimcima uočava se niz prostorija grupiranih oko centralnog praznog prostora, a arheološkim istraživanjem manjega opsega otkriveni su za sada tek skromni ostatci nastambe iz vremena kasne antike. Ostatci rimskih zdanja nalaze se i na rtu Zrće. Ostaci masivnih zidova koji se protežu uz morsku obalu na prostoru od Tunere ( visok toranj na samoj plaži izgrađen u 19. st. za hvatanje tuna) do položaja zvanog Pod bužu različito se interpretiraju, a najčešće ili kao potporni zidovi izgrađeni sa ciljem zaustavljanja klizišta i intenzivnih erozivnih procesa ili kao ostaci gradskih zidina. Neovisno o tome što je bilo razlogom zašto su se Rimljani odlučili na tako zahtjevan graditeljski pothvat, očigledno je da im je do zemljišta na istočnim obroncima uvale bilo iznimno jako stalo. Impresivan podzemni kanal stajaće visine očuvan je na području Vele pošte južno od Tunere, na mjestu koje domaće stanovništvo naziva Pod bužu. Kanal je danas prohodan u dužini od svega tridesetak metara, a njegov je izlaz zapunjen sitnijim kamenjem s plaže. Zacijelo se i ovdje može pomišljati na infrastrukturni kanal za odvod vode.
Obitelj Kalpurnijevaca
Negdje na prostoru Caske nalazilo se imanje poznate rimske senatorske obitelji Calpurnii Pisones, o čemu svjedoči nalaz žrtvenika koje je postavila Kalpurnija, kći Lucija Kalpurnija Pizona, rimskog konzula 1.g. pr. Kr., a unuka Gneja Kalpurnija Pizona, rimskog konzula 23. g. pr. Kr. Dok je Kalpurnija boravila u Caski, njezina je obitelj prolazila teške trenutke: stric je 19. g. po. Kr. bio optužen za ubojstvo mladog i omiljenog Germanika (nećaka cara Tiberija i brata cara Klaudija), što je završilo njegovim samoubojstvom u tijeku sudskoga procesa 20. g. po Kristu. Kalpurnijin otac također je počinio samoubojstvo 24. g. po Kristu, u vrijeme namještenog sudskog procesa za navodnu uvredu veličanstva. Nakon toga situacija se u obitelji stabilizirala, a stvari krenule boljim tokom.
Nekropola Caska
Rimska nekropola u uvali Caska nalazi se na njenom samom kraju prema makadamu koji vodi na plažu Zrće. Jedan dio nalaza može se vidjeti u Gradskom muzeju u Novalji.
Termin nekropola potječe od grčkih riječi nekros =mrtav i polis=grad, a u doslovnom prijevodu glasi grad mrtvih. Njime su Grci i Rimljani označavali svoja groblja pa je stoga preuzet u stručnu arheološku terminologiju.
Arheološkim iskopavanjima, u zapadnom dijelu uvale Caska, tik do poluotoka Zrće, otkriven je krajnji jugoistočni dio groblja koje je pripadalo antičkom naselju. Ukupno su istražena četrdeset i četiri paljevinska groba te jedan skeletni, koji se mogu datirati u prva četiri stoljeća po Kristu. Osobitost nekropole u Caski poseban je način izrade grobova, kakav za sada nije potvrđen niti na jednom drugom nalazištu.
Podmorje Caske
Jedan dio nalaza iz podmorja Caske kao što su drveno sidro i maketa šivanog broda nalaze se u Gradskom muzeju u Novalji.
Podmorje Caske je od davnine privlačilo pozornost obiljem pokretne i nepokretne arheološke građe. Dio sitnih nalaza dospio je na morsko dno erozijom obale, a dio se i danas nalazi na svom originalnome mjestu. Pred ruševinama Kaštela i crkvice sv. Antona u sjevernom dijelu uvale nalaze se potopljeni ostatci devedesetak metara dugog lukobrana, izrađenog u obliku nasipa od lomljenog kamena, koji je dno uvale štitio od južnih vjetrova.
Godine 2005. započelo je sustavno podmorsko istraživanje, a iste godine na prostoru lukobrana otkriveno je gotovo u cijelosti očuvano drveno sidro iz rimskoga vremena.
Tijekom 1. i 2. st. po Kr. sidra izrađena od željeza postupno su ih istisnula iz upotrebe. Muljevito dno uvale stvorilo je anaerobne uvjete i tako pogodovalo očuvanju drvene građe, pa je rijedak nalaz gotovo neoštećen stigao do našeg vremena.
Godine 2007. podmorje Caske ponovo je iznenadilo neuobičajenim nalazom. Na području uvalice Male pošte južno od Tunere ušlo se u trag ostatcima brodice izrađene tehnikom šivanja. Riječ je o staroj mediteranskoj tehnici kojom su platice brodske oplate međusobno spajane uz pomoć uzice od biljnih vlakana, provučene kroz niz otvora duž njihovih rubova.
Brodica dužine oko 8 m bila je ispunjena smjesom lomljenog kamenja i žbuke i namjerno potopljena kako bi činila dio neke drvene, priobalne, vjerojatno pristanišne konstrukcije. Oko nje i kroz nju bio je zabijen niz drvenih kolaca, a u neposrednoj blini pronađena je željezna sjekira s potpuno očuvanim drvenim držalom, koja je vjerojatno poslužila za obradu drvene građe. Sudeći prema ostalim pokretnim nalazima, brodica je korištena u 2. st. po. Kr.
Utvrda i crkva Sv. Jurja
Utvrda je vidljiva već sa ceste koja vodi prema Caski i dalje prema Vidalićima, Zubovićima, Kustićima i Metajni. Sama utvrda nije pre visoka te je uspon moguć i onima manje vještima ali je dosta strma te ipak treba biti na oprezu.
Bogati grobni prilozi te starohrvatski ukop djevojčice pronađeni na ovom lokalitetu trenutno su na obradi u Arheološkom muzeju u Zadru.
Na uzvisini Sv. Jurja nad Caskom nalaze se ostatci srednjovjekovne utvrde koja je možda mogla nastati već u kasnoantičkom razdoblju, i to možda baš u 6. stoljeću, u vrijeme bizantskog cara Justinijana i njegova ratovanja protiv istočnih Gota.
Sudeći prema vidljivim ostatcima, utvrda je bila pravokutnoga oblika, a u njezinom jugoistočnom uglu izgrađena je mala crkva Sv. Jurja. Današnja crkva potječe vjerojatno iz 14. stoljeća, ali je možda izgrađena na ostatcima neke starije sakralne građevine. Godine 2006. započelo je snimanje postojećega stanja i arheološko istraživanje utvrde i crkve, koje je rezultiralo otkrićem spleta zidova iz ranije građevinske faze te srednjovjekovnog ukopa djevojčice ukrašene bogatim nakitom.